Before Sunset...

Možda bi bio red da napišem nešto dugačko, jer toliko je vremena prošlo otkad sam zadnji put pisala... Ali prisiljena sam napisati nešto ukratko jer se moram ići spremati. Još malo idem van, svi su uglavnom već spremni, a meni je baš sad puhnilo da želim pisati... Opet je ovo jedan od onih usamljenih dana... Opet ljudi samo ulaze i izlaze i mog života, ni ne okrećući se da vide što su iza sebe ostavili...Opet...Ali svaki put se ponovi ista priča... Pa postoje li više oni prijatelji kojima je stalo... Da, moj dragi, ujedno i moj prijatelj... Njemu je stalo, ali on je sada tako daleko... Nekad mi je dovoljno što to znam, nekad... Ali nekad, kao sad, mi tako treba zagrljaj, treba mi nečija blizina...
Onima koji su govorili da su za mene tu u svako doba dana, da ih zovem u svako doba dana, sada je isključen mobitel... A i kad im je uključen nemaju vremena...Kako ironično...
NIšta idem se sad polako spremati, nadajući se da će bar iz ovog izlaska izaći nešto dobro, ali čisto sumnjam, već dugo nije...

4...3...2...1...Nova godina... Dobro, ne baš sad, malo kasnim... Prije par dana...
Dočekah je u velikim bolovima, onakvima kakve samo cure imaju :), ali opet tako sretna jer sam u zagrljaju svog dragog....
Nisam htjela da me pusti iz ruku i kad je sat otkucao ponoć, samo je prislonio svoje usne na moje, i iako ništa nije bilo kako treba, opet je, po prvi put bilo sve onako kako je trebalo biti...
Ono što mi nije jasno je zašto ljudi toliko govore ono - s kim dočekaš novu godinu s tim ćeš ju cijelu i provesti... Zašto, kad to nije istina...? Mogu čak reći da je kod mene suprotno... Da je istina, moj bi dragi još bio tu sa mnom, sad bi se ljubili, grlili... Ne bi on gledao film negdje daleko od mene, a ja tu pisala ovaj post još pod utjecajem svih onih dana koje smo proveli zajedno... Nije ih bilo malo, ali su proletjeli neopisivo brzo.... Kao samo jedan dan bez njega...
Što je najgore, ne postoje naznake da će uskoro doći, da ćemo se uskoro opet vidjeti... Jedino što nas povezuje je opet samo telefon i slike koje koliko god mi to ne htjeli polako blijede...
Dok je bio tu, osjećala sam se tako dobro, nije me bilo gotovo uopće na internetu, htjela sam svaki trenutak provesti kraj njega, jednostavno, sve je bilo tako lijepo, čak su me i moji prijatelji počeli zvati i opet doživljavati, a kako je on otišao, sve je to nestalo... Sve se vratilo na staro...Kao da je svu tu sreću odnio sa sobom...
Kad sam ga pratila na vlak, baš se bila spustila magla i dan je bio otužan, baš kako sam se i ja osjećala, kad je ušao u vlak, okrenula sam se i krenula kući kroz onaj duboki snijeg, oko mene je sve bilo pusto, nigdje ljudi, samo snijeg i ja... Kao da 10 minuta prije toga nismo zajedno prošli tim istim putem i smijali se tako da je sve odjekivalo...
A tek ta večer... baš je bila teška... Legla sam u krevet u kojem je spavao on, a i ja se ponekad skupljala kraj njega. Nisam nikako mogla zaspati jer je jastuk tako mirisao na njega, tako da sam se svaki put kad sam bila u polusnu okretala na tu stranu gdje je on ležao i pokušavala ga zagrliti...I onda kad bi shvatila da sam ipak sama, krevet je odjednom postajao tako velik, soba tako prazna i suze bi mi odmah krenule...
I točno ne znam što je gore, kad osjetim njegov miris pa me podsjeća na vrijeme kad je bio tu i još mi više daje do znanja da ga sad nema ili ono kako će biti kad taj miris potpuno iščezne jer ga tad neće biti da me sjeća na to kako je lijepo bilo u tim trenucima dok je ležao kraj mene...
I iako mi on stalno govori kako će sve biti OK, a i samu sebe uvjeravam da će biti tako, opet ne mogu da se ne zapitam - koliko se još puta srce može slomiti? A moje se slomi svaki put kad on ode... Iako znam da je on na neki način uvijek uz mene, postoje navike, navika da ga zagrlim kad imam noćne more, navika da ga poljupcem ujutro budim... I sad odjednom sve je to nestalo...


Ma, ne žlim više ovako, postajem predepresivna. (opet)
Recimo kao zaključak svega da su ovo bili jedni jako lijepi praznici. I kratki.
Isto tako, potvrdila se ona teza da su muškarci, kavi god bili i koliko god mi ne možemo bez njih ipak svi odreda svinje, i da svi imaju svoje laži koje čuvaju kao zmija noge. Inače, moj dragi je zlato, a opet sam svašta otkrila. samo, što je najčudnije, u svemu ovome to me najmanje pogodilo, valjda sam odavno navikla da me se laže pa mi jedna laž više ili manje ništa previše ne znači. Ali ipak me povrijedilo to jer me on dosad nije lagao i ja sam mislila da nikad ni neće...

Eh, svašta sam ja tu napisala, već mi se pomalo i spava, pa nisama ne znam ima li sve ovo kao jedan cjelovit tekst nekog smisla, ali nema veze, ja sam bar rekla osve ono što sam htjela i što mi se nakupljalo svo ovo vrijeme dok nisam pisala...

Eto, sretan Božić i Nova godina svima vama sa zakašnjenjem.

Jutros idem u školu i sretnem svog hm...prijatelja?
Vidim ne gleda uopće u mom smjeru i razmišljam viknuti ga ili ne? I onda se onako zaderem, opet neka potreba koja se javila iz srca, nešto što me podsjetilo na stare dane: "Pa ti više ne bi ni pozdravio?"

On vikne "Eeeejjjj, šta ima?" ja kažem: "Ništa... Kod tebe?" - "Ništa" I na kraju ja dodam: "Ej žurim zakasnit ću..."

Zanimljivo je to kako si nekad tako povezane osobe u jednom trenutku nemaju za reći nešto više nego NIŠTA. Al dobro je da sam otišla jer bi samo šutili, mislim da smo se prvi put otvoreno suočili s tim da smo daleko od onoga što smo nekad bili, pa je to još više zaustavljalo riječi...

I poslijepodne, opet sam sjedila sama u sobi i razmišljala o svemu tome...

I ne znam zašto, nisam si dopuštala da previše razmišljam o tome je li to ispravno ili ne, jednostavno reagirala sam instiktivno, uzela sam mobitel i poslala mu poruku: "Ajd idemo prošetati" NIje to čak bila ni uobičajena poruka jer inače imam tu naviku ispitavati prvo pola sata joj jel ti se da ići malo prošetati... Sad sam bila odlučna i jasna.

I tu me je nazvao i rekao da nema baš vremena, al ajd... Nešto malo je kao imao pa će svratiti po mene.

I ne znam, razgovor na početku bio je kao da sam pričala sa strancem... Osjećala sam da tražim riječi, a prije nije bilo tako... Riječi su tekle same od sebe. I u toj hrpi nebitnih stvari koje smo pričali ja sam samo odjednom izgovorila: "Jel ja tebi nikad ne falim?" na što je on rekao: "A jel ja tebi nikad ne falim?" Odgovorio mi je pitanjem na koje ja nisam odgovorila tako da smo oboje ostali bez traženog odgovora.

Način na koji smo pričali popravljao se što smo duže hodali, ali opet veliki dio stvari koje bi mu inače rekla, ostao je prešućen... I smijali smo se i šalili, ali osjetila sam isto tako da nema onog povjerenja...

Ne znam što će sad dalje biti...

Ja sam napravila prvi korak prema nečemu, iako nisam trebala...
Shvatila sam da ne mogu živjeti tako da se stalno ljutim na nekoga ma koliko loše bilo nešto što je taj napravio. Jer znam da sad treba stvarati uspomene, ovo su prave godine za to. Ne želim da mi jednoga dana sjećanja na osamnaestu budu uglavnom vezana za msn...

Eto, I'm back, danas mogu definitivno reći da nisam in the mood za depresivne postove kakvi su bili ovi zadnji...
Danas je ovo moje raspoloženje :. tj. trebalo bi biti ovo , toliko gluposti danas radim, a opet ne skidam osmijeh sa lica :)

Rekla sam da ću biti na dijeti, a ja baš suprotno jedem cijeli dan.
Rekla sam da ću izgladiti nesporazume sa dragim za koje ipak znam da nisam ja bila kriva, ali sam ga nazvala i napravila 50 puta gore.
I umjesto da osjećam grižnju savjesti što sam rekla neke teške riječi, meni je sve smiješno.
Kažu da poslije kiše dolazi sunce, ali meni ne samo da je izašlo sunce nego mi je malo i udarilo u glavu :)
Ali neka, nadam se samo da ovo što sam danas radila neće ostaviti neke teže posljedice... Onda ću opet početi pisati depresivne postove.
I evo za kraj jedna moja fotka, danas sam dosadu odlučila prikratiti slikanjem, ioako nisam baš profesionalni fotograf...

Jutros kad sam se probudila i vidjela sav onaj snijeg vani, baš mi je nakon dugo vremena srce onako brzo zakucalo, kao da sam se vratila u ono vrijeme djetinjstva kad sam jedva čekala zimu...
Probudila sam dragog i potjerala ga na prozor, onda smo se obukli i išli van, igrati se na snijegu :)
Mislila sam da mi ovaj njegov posjet neće nešto previše promijeniti stanje, ali eto recimo da ipak je...Shvatila sam da je toliko stvari kojima se još mogu veseliti, da možda neke ljude neću vratiti jer oni mene ne žele, ali da uvijek mogu naći druge...
Ali opet, znam da se ništa od toga neće dogoditi ako i dalje nastavim ovako, ako sjedim u kući, znam da se moram malo pokrenuti.
Polako mi dolazi do glave da svijet ne čini tih par ljudi koje sam nekad zvala prijateljima... Mislim da mi oni sad ni ne trebaju više.
Uvijek su oni očekivali od mene da budem tu kad im treba, ali kad su zadnji put oni meni pokušali pomoći....? Koliko sam ih samo puta trebala, a nisam dobila ni jedno kako si...
Opet, to nije nešto zbog čega se mogu ljutiti. Ne mogu ja nikoga napasti zbog toga što me ne doživljava... I zato ću ih uvijek pozdraviti na ulici, uvijek progovoriti koju riječ s njima, ali za mene oni neće biti nikad više ništa drugo osim poznanici. Otkad ih znam, uvijek sam živjela u strahu da će nas život odvesti na različite strane, da ćemo se kad-tad razdvojiti... I kad sam im to govorila, tješili su me da se to neće dogoditi, da ćemo štogod se dogodilo uvijek biti na neki način zajedno... I na kraju su oni otišli... Još uvijek su fizički blizu, ali tako su daleko...
Kad smo bili djeca gledali smo one koji puše onako zgroženo i rekli kako se mi ne bi upropaštavali na takav način i da se to nama neće dogoditi. Pušenje je samo primjer toga kako smo nekad gledali na život, imali smo svoje stavove za koje smo mislili da ih nitko neće promijeniti... Na neki način smo htjeli ostati uvijek ona djeca... Ali eto to se promijenilo...
Jedino se pitam kad su se svi oni promijenili iz korijena, i više nisu one iste osobe, a ja sam ostala ista, tko je u pravu? Možda sam ja kriva, možda sam trebala odrasti s vremenom. Iako ja to ne vidim kao pozitivan način odrastanja...
I opet, opet mi osmijeh na lice stavljaju osobe od kojih sam to najmanje očekivala... Upravo mi jedan dečko, od kojeg iskreno rečeno nisam očekivala takvu vrstu podrške, govori kako sve može bit u redu.. I njega dodajem sad među one ljude koje smatram jedinim prijateljima...
I još sam si danas rekla - kad mi bude teško - mislit ću na snijeg, na Božić, na okićeni bor i Božićne pjesme... To se nekako bliži i tome se stvarno veselim...
I isto tako ću pogledati ove ruže koje mi stoje na stolu a koje sam dobila od svog dragog.... Baš isijavaju ljubav...
I eto, danas mogu reći, zahvaljujući nekim osobama, iako je već mrak, hladno je i oblačno, dan je tako lijep...

Evo za kraj nekoliko lijepih slikica, prikladnih za ovo doba godine...







Photos Gallery - PicTiger

BIla je to jučer jedna od tema za školsku zadaću... Doduše, ne ona koju sam ja izabrala (izabrala sam Kafkinog kukca jer se u ovom trenutku s njim mogu ipak najviše poistovjetiti :)), ali koja također opisuje moje stanje u zadnjih... pa dosta vremena.

Mislim da se u zadnjih mjesec dana nisam uopće izvukla iz kuće, samo sam za kompjuterom, msn je cijeli moj društveni život, tako želim nečije društvo, a ostaje mi samo kompjuter.
Nitko mi nije ništa napravio, ništa loše, jednostavno su me ljudi počeli ignorirati, kao da ne postojim...
I stvarno se užasno osjećam kad poželim ići na kavu, a postoje samo dvije osobe koje mogu pitati...

Baš zato ovaj naslov... ništa novo... osim to da u zidovima ove sobe samo razmišljam što me boli pa sam na dobrom putu da postanem i hipohondar.
Dragi večeras dolazi,a u meni nikakvog osjećaja, tj. u meni sigurno ima, ali ništa ne izlazi na površinu, sve mi je ravno...
Ne znam kad će se ovo promijeniti ni hoće li se promijeniti... Ne vidim neke promjene u bliskoj budućnosti. Čak ni ne znam koji je bio taj trenutak koji me doveo u ovo stanje... Jedno vrijeme mi je bilo baš dobro... Možda je bilo loših događanja u mom životu, ali već to što je bilo nekog događanja bilo je pozitivno...

Kao da je sve u trenutku prestalo... Toliko sam pisala o različitim svađama koje su me pogađale, ali sama činjenica da me svi ignoriraju, boli me puno više... I ne znam hoće se što promijeniti kad on dođe... To mi je zadnja nada, a tako me strah da će sve biti jednako, da ću se osjećati jednako kao u trenutku dok ovo pišem... Ali i ako bude, on će ostati samo jedan dan i onda opet sve po starom...


A TAKO NE ŽELIM VIŠE BITI SAMA...

Da, da, znam čitavu vječnost nisam pisala... NIje da nisam imala inspiracije niti da nije bilo nekih događanja o kojima bi mogla pisati, ali jednostavno sam upala u neku emocionalnu krizu, kad mi se nije dalo ni pisati, ne znam stalno neki problemi, učenje itd. Al evo me sad opet :)
Mogu se sad vraćati u prošla 2 tjedna i pisati o njima, ali mislim da nema smisla. Uglavnom, iz svih sukoba u koje sam ušla za to vrijeme, u međuvremenu sam izašla. Tako da jednostavno nastavljam od današnjeg dana :)
Jedino ono što moram spomenuti, što ne mogu izostaviti je to da me jako pogodilo kad je Toše poginuo... Ne znam, osjećala sam kao da mi je nešto u rodu, danima sam plakala pa čak i pila tablete za smirenje. Ljudima je to čudno, ali ne znam jednostavno mi je bilo tako žao, i još je... Jedno vrijeme nisam mogla ni slušati njegove pjesme jer bi se odmah rasplakala, al evo sad ih opet slušam... Što je najčudnije u svemu, nisam ga prije ni pretjerano slušala...
A što se tiče mog života?hm...
Recimo da stalno utvrđujem gradivo da mi ne mogu svi biti dobri prijatelji i da se ljudi ne mijenjaju samo tako. Shvatila sam da postoje samo 2 cure koje ja iskreno smatram prijateljicama. Ostalo sve dođe i prođe...
Pokušala sam opet pružiti priliku onima koji su me jednom iznevjerili (zna se o kome pričam) i to ne drugu priliku, nego već pedesetu priliku, ali opet je završilo jednako... I nikako da više doustanem i shvatim da nema smisla. Ne znam zašto mislim da sam ja ta koja nekoga može promijeniti. Očito nisam i bolje da to prihvatim.
Eto, sad žurim, ali prvom prilikom ću doći i napisati nešto pametno. Neće više proći onoliko vremena.
I da, vidim da su mnogi pitali - grad na slikama je Vukovar, moj dragi grad :)

Danas baš nemam nešto pametno za napisati pa eto - stavljam malo slika čisto da više ne gledam onaj post svaki put kad otvorim blog. Samo me podsjeća na ono o čemu sad ne želim razmišljati.

Upload Pic with PicTiger

Dakle, to je moj gradić... A slike nisu najbolje kvalitete jer su slikane mobitelom. I možda nije poput onih velikih gradova, ali ima ono nešto. Možda nema more, ali ima svoju rijeku. :) Ma treba ga posjetiti, u svakom slučaju nešto u tom gradu privlači ljude, ma koliko običan na slikama izgledao...

Prvo, žao mi je što nemam vremena ostavljati komentare, ali znajte svi da vas čitam :) Evo, moram na brzinu napisati ovaj post jer znam da ću poluditi ako ga ne napišem...

Radi se o tome da sam imala poprilično dobro zamišljenu budućnost u glavi, znala sam da neće biti lako do toga doći, ali rekoh sebi - mora biti tako, neće nikako drukčije.
Normalno, radi se o faksu u jednom dalekom gradu...
Gradu uz koji me veže puno toga...
I ne mogu zamisliti svoju budućnost negdje drugdje...
Jer negdje drugdje ne mogu bit sretna...
A s druge strane, taj grad je 500km daleko.
Nije to meni problem, ostavila bi sve, možda malo okrutno od mene, ali sad znam da trebam krenuti za svojom srećom, kad tad bi morala...
No, iako mi se negdje duboko u podsvijesti pojavljivalo to pitanje, nisam htjela razmišljati o tome, potiskivala sam ga, mislila sam da će se sve rješiti samo od sebe...
U pitanju je viša sila... moji... koji me ne žele financirati. Kažu - moraš ostati tu, nemoj ni pomišljati da odeš... Osim ako ćeš si sama sve plaćati. A o tome se nema što raspravljati jer znam da sama ne mogu. Najveći prihodi koje sam ja imala u životu bilo je nešto sitno iz kladionice...
Znači, sad sam prisiljena ostati... Moram ići tu na faks, prvi koji mi padne napamet, nikad neću moći ostvariti svoje snove i živjeti kako ja hoću, ili bar ne dok ne završim faks.. A predugo mi je to.
Ne mogu zamisliti sebe da radim nešto što ne volim, pa sigurna sam da neću imati ni motivacije za učenjem... Ma bolje da ni ne idem na faks... Opet mi na isto dođe. Jer ako idem tamo gdje ne volim, ako si sj.... život, nije me briga to ću ostati neobrazovana, to će mi biti najmanji problem...

Jutros sam ustala i pogledala se ogledalo i shvatila da su mi oči skroz krvavo crvene, obrazi natečeni, kosa se valjda od nervoze izvila na sve moguće strane, ukratko... odraz je bio katastrofalan!


A zašto sve to?

Zbog neispavanosti, već nekoliko dana živim na kavama samo kako bi stigla sve naučiti... Ova srednja, pogotovo sad ovaj zadnji, četvrti razred tako destruktivno djeluje na mene da je to strašno.
I baš osjećam da sam, ne znam zbog čega, s godinama otupila.
Da, to je pravi izraz. Otupila.
Nekad je sve išlo tako lagano, lagano sam pamtila, lakše kužila, a sad...
Potpuna suprotnost.
Kažu da čovjek s godinama postaje pametniji, pa kako to da se ja onda s godinama osjećam toliko gluplje.
Nekad sam voljela pisati pjesme, priče, rekli su mi da imam dara, a sada ne mogu sročiti ni jednu normalnu rečenicu.
Nekad sam sve brojeve iz imenika u mobitelu znala napamet, sad premišljam oko odgovora i kad mi ljudi traže moj.
Tražila sam od profesorice iz hrvatskog svoje stare zadaćnice i baš sam se izdeprimirala kad sam to čitala. Sam taj način razmišljanja koji sam imala prije... Teško mi je i povjerovati da sam sve to ja pisala. Još kad se sjetim da su mi te školske zadaće uvijek pogađale one dane bez inspiracije...
Nije da sam ikad bila pretjerano inteligentna, ali smatrala sam se prosjekom. Makar sam mogla shvatiti nečiji sarkazam, a sada više ni to ne mogu... Pitam se jel bi se išta promijenilo da svaki dan spavam 10 sati... Ali to vjerojatno nikad neću ni saznati jer stalno imam neke obveze, tako da imam veliki potencijal da svoje fizičko i psihičko stanje dodatno pogoršam.
Čula sam već priče o tome da srednja škola jednostavno nekako sprži mozak i više se ne možeš vratiti u normalu...
A što je najgore, koja korist od svega toga?
Sve to što sad učim, u potpunosti ću ili bar djelomično jednog dana zaboraviti... Samo će mi ostati krivnja zbog toga što sam si napravila...

Da, danas je bio sat lektire.
Combray.
Rado bi rekla da sam pročitala knjigu.
Ali ne mogu. Nisam.
Ali zato je sada čitam.
I mogu sa sigurnošću reći da je ovo najdosadnija knjiga koju sam pročitala, a koja je na mene ostavila tako jak dojam.
Čudno sročena rečenica, ali tako je...
Nikad mi se nije dalo čitati te knjige pune opisa, uvijek su mi bile dosadne, ali danas je sat počeo tako da smo se prisjećali. Svatko od nas se morao prisjetiti djetinjstva, onih detalja koji su nam se najviše urezali u sjećanje.
I tu mi se glava toliko napunila raznim sjećanjima, ljudima s kojima sam izgubila kontakt ili barem bliskost, a nekad smo bili tako povezani.
I tek sam onda shvatila kako mi sve to nedostaje... Kako mi nedostaje to jednostavno živjeti bez ijedne brige na pameti... I došlo mi je do glave kako smo se svi promijenili i kako jednostavno više nikad ništa neće biti onako lako...
Moram priznati da mi je žao što mi je trebao sat lektire da se svega toga prisjetim. U nedostatku vremena više se ne stignem ni sjećati. I bojim se da će mi se baš iz tog razloga sve to izbrisati iz glave...
A to ne želim... I eto to me danas rastužilo...
Nije neki razlog za tugu, al nekad mi stvarno ne treba puno...

I ne, nije mu vrag dao mira dok nije pročitao blog!
Al nema veze, ovaj put mi je donekle i drago zbog toga...
Sad bar zna koliko mi znači...

Blue Glitter Framed Heart Glitters

Bolan dan...
Jako bolan, za oboje...
Držala sam se nekako, začudo bez suza, to je čak i mene iznenadilo, ali opet osjećala sam se kao da ponovno učim hodati, pričati... jednostavno, čak iako nije bio tu, previše je dijelova mog života ostalo povezano s njim...
Ali rekla sam - definitivno - neću se ja njemu prva javiti. Ako odustane na samom početku kraja, to znači da nije nikada ništa ni osjećao.... Vjerojatno je to bilo ono zbog čega sam ostala prisebna. Rekla sam si još davno prije da neću plakati zbog nekoga kome nije stalo, da me neće nitko gaziti...
I bilo mi je drago kad se na kraju javio... Nadala sam se tome cijeli dan...
Nakon što smo se opraštali cijeli taj razgovor ponudila sam mu 2 mogućnosti:

ILI ĆE VJEROVATI U NAS, BITI UZ MENE I POKAZATI MALO VOLJE DA OSTVARIMO TE PLANOVE ili ĆE ME POZDRAVITI DANAS I VIŠE ME NEĆE ČUTI.

Bila sam spremna na sve. Ali drago mi je što je izabrao prvo. Nekad jednostavno ne treba previše razmišljati o lošim stvarima koje se mogu dogoditi jer tako možeš ostati bez onih lijepih...
Nitko ne kaže da će sve biti u redu. Ali dok postoji volja i nada, postoji i velika vjerojatnost za to.

I evo sada onaj post, koji sam htjela jučer napisati. Još uvijek stoji tamo spremljen i čeka da bude objavljen... Možda je sad trenutak da se prekine taj lanac loših misli pa....

Ljudi misle da je srodna duša netko tko ti savršeno odgovara i to je ono što svi žele...Ali prava srodna duša je ogledalo... Netko tko ti pokazuje sve ono što te muči, tko ti skreće pozornost na sebe tako da možeš promijeniti svoj život. Srodna duša je najvjerojatnije najvažnija osoba koju ćeš u životu upoznati jer je tu da te trgne iz sna. Ali živjeti sa srodnom dušom zauvijek? Ne. Prebolno. Srodna duša, ona dolazi u tvoj život samo da ti pomogne da upoznaš sebe, i onda odlazi. I hvala Bogu na tome. Problem je taj što ju ne možeš pustiti da ode..... Ona je tu da ti slomi srce i da ti ga na taj način otvori kako bi novo svijetlo moglo ući u njega, da te učini tako očajnim tako da moraš promijeniti svoj život... Voli je. Dopusti da ti nedostaje. Reci joj da ju voliš svaki put kad misliš na nju, a onda ju zaboravi...


Images Gallery with PicTiger

NIje ovo moje viđenje srodne duše. Ovo je samo moj slobodan prijevod jednog teksta koji sam našla o srodnoj duši. I iako mi sve ovo ima nekog smisla, opet se izgubim u određenim dijelovima. Ako je već netko tvoja srodna duša, onda ti ne može biti prebolno biti s njim/njom. A opet ne vjerujem u potpunosti ni u onu priču o dvije duše koje su rođene da se pronađu... Ničiji karakter nije određen samim rođenjem. Ljudi odrastanjem biraju kakve osobe žele postati i onda nađu jednu osobu koja je također takva... Za njih ona postaje posebna. To sam sve ja našla u njemu... Naš je prvi susret bio tako poseban, bio je dovoljan samo jedan pogled, jedan dodir, da shvatim...


His hand took mine and we knew.
From that moment……
We have never been apart.

Počela sam pisati jedan jako optimističan post, post o ljubavi, post o sreći... Jedva sam čekala da ga objavim jer sam tako htjela taj optimizam podijeliti sa svima koji čitaju ovaj blog...


Ali, samo jedan onaj uobičajeni večernji razgovor sa dragim sve je promijenio... Počelo je lijepo... Dok se nije sama od sebe nametnula priča o našoj budućnosti. Bila sam sva sretna što mu mogu reći, iako već dugo nismo pričali o tome, kako često razmišljam o svom odlasku tamo, kako na napuštanje svog grada više ne gledam tako tragično jer me tamo čeka on....
Ali on je i dalje bio pesimističan dok sam ga ja uvjeravala kako će sve biti u redu. To je opravdao mišljenjem kako ja nisam dovoljno samostalna za tako nešto... A tu je donekle imao pravo. Normalno, nisam navikla ništa raditi sama, uvijek sam imala oko sebe ljude koji su mi u svemu pomagali, ali ojačala me naša ljubav i stvarno sam osjetila da se mogu promijeniti jer to ionako dođe kad tad u životu.
Ali on je i dalje nastavljao svoju priču, bez imalo vjere u mene i u nas... I htjedoh mu potkrijepiti svoje mišljenje time što ću mu pokazati da je važna samo naša ljubav, da se sve ostalo može riješiti.
I postavila sam mu pitanje: Jesi ti siguran da se tvoji osjećaji prema meni neće promijeniti?
Očekivala sam da će reći da, tako da mogu nastaviti započetu misao i reći kako ja jesam. Po prvi put u životu bila sam sigurna da se ništa neće promijeniti! Moji osjećaji nikad nisu bili stalni, uvijek je sve kod mene bilo upitno, uvijek, dok nisam njega upoznala. Tek tada sam počela vjerovati u ono da prava ljubav traje zauvijek...
A što me dočekalo s druge strane?
Muk.
Prokleti muk.
Nije mi ostalo snage za ništa drugo nego poklopiti.
I odjednom mi je sve izgubilo smisao...
I shvatila sam kako se ono što gradiš toliko vremena može srušiti u jednoj noći...
Nije da se ne mogu više boriti...
Sada to jednostavno više ne želim.
Mogu biti jaka za oboje, mogu vjerovati za oboje.
Ali ne mogu voljeti za oboje.
Nek nastavi svoj život bez mene, vidim da mu to neće tako teško pasti...
U prave stvari u životu jednostavno uvijek moraš biti siguran.
Inače to nije to.
Muk.

...nebo su pokrile zvijezde sjajne,
a tajne su prestale biti tajne...




Da, neke tajne su se otkrile...
Tj. ja sam ih otkrila, nije mi vrag dao mira.
Možda sam samo htjela vidjeti koliko povjerenja mogu imati u najdražu osobu...
Kad sam mu se neki dan žalila da mi je prijatelj našao i pročitao blog, on je rekao da to ne bi napravio ni da mu dam adresu...
I to mi je super, što stvarno cijeni to što želim imati ovo samo za sebe...
I eto odlučih ga iskušati...
SInoć sam mu nekoliko puta rekla PRIJE ZALASKA SAM TI HTJELA REĆI KAKO JE ZALAZAK LIJEP...
Vjerovala sam da će skužiti jer je to ime filma (Before Sunset) kojim me on zarazio...
I eto, jutros je shvatio...
I onda sam mu rekla - imaš u rukama moćno oružje, ali ja ti vjerujem da ga nećeš iskoristiti...
I nekako, stvarno vjerujem da neće.
Ali morala sam ovo napraviti jednostavno da ga malo preispitam. Ako i bude pogledao morat će mi na kraju priznati jer će ga to gristi... Znam da hoće...
Što opet neće biti tako tragično jer je ovo ionako već postalo javna tajna, a tako bi možda i shvatio neke stvari koje me muče kod njega...
Bilo kako bilo, neću se ljutiti...
Ali tako se nadam da ipak neće pogledati...
To je isto kao kad se opustiš i padaš na leđa... Trebaš stvarno vjerovati onome iza da će te uhvatiti... Ja to još nisam uspjela napraviti... Ali ovo jesam, pa ćemo vidjeti što će biti...

Dan je prošao kao u većini krajeva oblačno, pomalo kišno, otužno... To vrijeme baš uništava raspoloženje u potpunosti. Jedina svijetla točka dana je što mi je plan uspio, uspjela sam malo uzdrmati dragog i postići da se i ja malo osjećam važno. Ipak se isplati malo ga držati na tankom ledu, odmah postaje bolji...
Al opet, danas mi baš toliko toga fali... Neću ovaj put pričati o njemu, to bi značilo preveliku opsjednutost... Puno mi stvari fali i osim njega...
Iako nisam prije bila ljetni tip, sad mi tako fali ljeto...
Fali mi to da osjetim sunce na svojoj koži...
...fale mi kratke šarene majice i haljinice
...fali mi sladoled da rashladi vruće ljetne večeri,
...fale mi oni predivni zalasci i odsjaj mjeseca u vodi
...fale mi svjetla velikog grada
...fali mi nebo ispunjeno zvijezdama
...fale mi oni ljetni hitovi uz koje mogu plesati cijelu noć...
...općenito, fali mi ovaj grad:


Picture Album with PicTiger

Baš mi se uvukao u srce... Ali pssssst, to nitko ne smije znati...
I evo za kraj jedna pjesma koja me podsjeća na ljeto. Niti je pjesma jedan od onih ljetnih hitova koje sam gore spominjala, niti se priča o ljetu, ali mene veže uz ljeto i svaki put kad je čujem sjetim se tih detalja od gore...
Stvarno lijepa pjesmica...




P.S. Slike nisu moje, nego su preuzete sa raznih internet stranica

Mrzim ovo.
Mrzim čekati da on nazove.
Mrzim taj osjećaj da ću imati noćne more ako prije spavanja ne čujem njegov glas. Vjerojatno ću ih imati jedino zbog svog cjelodnevnog pesimizma...
Mrzim što me nije nazvao danas kad nam je nešto prekinulo razgovor...
Mrzim što nije odgovorio na moje poruke poslije toga...
...Baš ono kao da ga ni najmanje ne zanima što imam za reći...
Pitam se što sad radi... Ili je s prijateljima ili igra igrice na kompu...
A ja...nek čekam... Pitam se jel me se uopće sjetio danas, jel primjetio uopće da se razgovor prekinuo... Da je, valjda bi opet nazvao.
Pa bar da kaže ej žurim, pa samo da te pozdravim... ali ne... ostavio me u pola rečenice...
A kad ću ja doći na red? Pa vjerojatno kad odu svi prijatelji, kad mu dosadi igra
na kompu... Uzet će mobitel i zvati me sav pun sebe jer zna da ja jedva čekam njegov poziv, u bilo koje doba dana...
Mrzim taj osjećaj ovisnosti, mrzim što se na ljubav ne može staviti neko ograničenje... jednostavno stisnuti pauzu pa je opet pustiti kad za to bude vrijeme...
Ali ovaj put mi je stvarno dosta....ovog trenutka gasim mob... i idem spavati...
Nek misli da ni on meni nije važan... da sam sad možda s nekim vani, da se zabavljam... da sam isključila mob da mi ne smeta.
A i pokušat ću se promijeniti... Ovako će odsad biti svaku večer... ne trebaš me preko dana, nećeš me dobiti ni navečer...
Odsad će i on često čuti "Osoba se ne javlja..."

U zadnje vrijeme svoje prave osjećaje govorila sam samo ovom blogu... Jedino tu sam bježala od svega... Neke stvare jednostavno ne možeš reći ni najboljim prijateljima jer bi te čudno gledali zbog pojedinih razmišljanja... Jedino tu se baš ni u jednom trenutku nisam morala pretvarati... I voljela sam taj osjećaj da negdje imam jedan kutak samo za sebe... Ali normalno ljudska zloba nema granice... Pogotovo zloba "mog najboljeg prijatelja" koji je bio glavni lik prvih postova na ovom blogu i s kojim sam se nakon toga pomirila jer jednostavno vrijeme liječi sve rane, pa je tako bilo izlječilo i moju ljutnju. Ali evo ga opet... Spomenula sam mu jednom u priči ovaj blog, ni ime bloga niti naslov jednog posta, samo sam rekla da imam taj svoj mali kutak i da ne znam što bi radila da netko sve ovo pročita... NIje se on ni pravio previše da ga to zanima, ali zato je poslije toga prekopao moj kompjuter, moje stvari, da nađe trag koji će ga odvesti do mog bloga... I normalno, našao ga je. Da bi mi poslije toga rekao da je sve pročitao jer ga je zanimalo! Mrzim tu stranu ljudske osobnosti, zašto si ljudi umišljaju da mogu zabadati nos gdje god žele?! Pogotovo ljudi koji se prave da su ti prijatelji. I nadam se prijatelju da i ovo čitaš( u to uopće ne sumnjam) : Rekao si mi da nije to važno, e pa samo da znaš - meni je! Nisi imao pravo to napraviti! Nisi! I tako mi se gadiš zbog toga! Ovo je bilo nešto osobno, zašto si umislio da imaš pravo i tu zaviriti. Uvijek si znao sve što si trebao znati, ali ne, ti si morao uništiti i jedinu stvar koju sam ostavila samo za sebe. Stvarno mi se gadiš... To je sve što ću ti reći....



"....Silence will never betray you..."

Dok sam pisala jedan komentar, sjetila sam se svoje priče iz davne prošlosti, ali koja je usprkos svemu bila veliki dio mog života... Sjetila sam se pitanja na koja nisam nikad dobila odgovore, a proganjala su me godinama, pa čak ni sad ne mogu reći da ne bi htjela znati, al samo znati, bez ikakvih osjećaja, bez ičega, je li me ikad volio... Ali to je gotovo, ja jednostavno te odgovore nikad neću dobiti. Naša ljubav je kao bila intenzivna, trajala je godinama a završila u trenutku, bez ijedne pametne riječi, bez ijednog objašnjenja, završila je jednim stiskom ruke... Govorio je da me voli, nikad neću zaboraviti neke njegove riječi, nikad neću zaboraviti koliko je toga napravio zbog mene... Koliko je nade bilo u njegovom glasu, koliko ljubavi dok me zvao svaku večer... A onda je bez riječi otišao drugoj... Sada s njom ima obitelj, a ja se i dalje ponekad pitam kako nešto takvo može završiti u trenutku. Dugo sam patila, dugo sam ga voljela i nakon toga... Sada mogu reći da su jedni drugi osjećaji zauvijek istjerali iz mene one... Ali ne mogu da se ne pitam... Nekad mi dođe samo da ga nazovem i pitam je li sve što je ikada rekao bila laž, ili je jednostavno poželio naći nekoga tko će uz njega uvijek biti, tko mu može pružiti ljubav kad sam ja daleko. Nekad mislim, možda me jest volio, možda je samo bio previše usamljen da bi me čekao, možda je shvatio da je nekad bolje uzeti ponuđeno nego se truditi oko nečega.. A možda ja krivo mislim, možda me samo izigrao i možda je čitavo to vrijeme svaka njegova riječ bila laž...

Napokon je bio tu.... Došao je vlakom u petak nešto poslije ponoći. Obećala sam mu da ću mu skočiti u zagrljaj, ali od torbi koje je nosio nisam mogla, no usprkos tome zagrlila sam ga tako jako da mislim da je shvatio koliko mi je falio svo ovo vrijeme. Jednostavno se nismo mogli pomaknuti s mjesta jer se nismo mogli prestati grliti. Bilo je tako predivno čuti mu glas uživo nakon toliko vremena... Mrzim taj osjećaj, mrzim što se iznenadim svaki put kad mu čujem glas jer je preko telefona skroz drukčiji. Ne želim da ovo bude krivo shvaćeno, ne mrzim njegov glas nego mrzim to što zaboravljam kako uistinu zvuči... Te noći gotovo da i nismo spavali. Nisam ni planirala spavati dok je on tu, mislila sa živjet ću na kavama, a spavat ću kad ne bude tu. Nažalost, to je većina vremena. Znala sam da je došao samo na jedan dan i htjela sam taj dan iskoristiti u potpunosti... Pa recimo da ga i jesmo iskoristili. Nismo se zamarali nekim nepotrebnim stvarima, nismo se odvajali jedno od drugog... Ali opet u jednom trenutku nisam mogla da ga ne pitam za nešto što sam primjetila u zadnje vrijeme. Onih dana prije nego što je trebao doći, ustvari, bolje reći zadnjih mjesec dana kako se nismo vidjeli, primjetila se neka hladnoća u njegovom ponašanju. Jedva da se i javljao, mislim, znam ja da on ima svoga posla, ali nekad sam tako očajno čekala njegov poziv da sam i samu sebe mrzila. I sad sam ga, kad je bio tu, pitala: Jel tako da me u zadnje vrijeme nisi baš volio kao prije? Očekivala sam da će smiriti riječima da nije tako, ali progovorio je tek nakon nekog vremena šutnje i rekao da on to ne bi tako opisao nego je recimo možda zaboravio koliko mu značim. I te su riječi ostavile baš veliki trag u meni i probudile strah. Znam da smo daleko i da je jako teško ovako zadržati osjećaje u potpunosti, ali ja sam to uspjela, kod mene se ama baš ništa nije promijenilo, dok je on dao jasnu naznaku da se kod njega nešto mijenja kad se ne vidimo neke vrijeme. I bojim se što će biti ako se dogodi da se opet ne vidimo tao dugo... Hoće me i dalje voljeti ili će mu sve ovo dosaditi? Mislim da me to ne bi iskomiralo, to bi me ubilo... Jer ovo za mene nije obična veza, nisu ovo obični osjećaji kakvih je bilo već puno, ovo je nešto stvarno posebno... I znam da i on tako misli kad je tu, ali ni ne želim pomišljati na to kako razmišlja dok je tamo. Uvijek se nastojimo viđati što je češće moguće, ali opet, između nas je prevelika udaljenost da bi to radili često. Nekad jednostavno ne možemo... I ne želim biti tako naivna i vjerovati da je ovo bilo zadnji put. Morat će se ovo sve ponoviti još puno puta prije nego što dođemo do željenog nam cilja.
Ali opet, nisam se time htjela previše zamarati dok je bio tu. Na kraju ipak nije mogao otići poslije jednog dana, pa je ostao još jedan iako si to baš i nije trebao dopustiti zbog obveza koje i sam ima, ali moram priznati da ga nisam ni previše ohrabrivala da ode.Samo sam htjela da ostane kraj mene što je duže moguće. Opet sam mu mogla rano ujutro doći u sobu i probuditi ga poljubcem, opet smo mogli pričati, grliti se i ljubiti do kasno u noć. Ma poseban je to osjećaj. Bar ga grliti, onako bez riječi, bez ičega...
A kad je došao i taj nesretni trenutak da je morao otići, osjetila sam kao da mi se srce raspada. Ali baš tako, kao da ga netko kida na komadiće. I još kad sam se navečer legla u krevet u kojem je on spavao, krevet koji još miriše na njega, krevet na kojem smo se samo večer prije mazili i smijali... Baš sam se osjećala klaustrofobično u toj sobici. Htjela sam samo izaći van i otrčati do njega, pa makar morala trčati godinu dana dok ne stignem... I tad su se javile te crne misli... koje još ne mogu istjerati iz glave...

Bez ikakvog posebnog razloga, možda je jednostavno takav dan, ali eto jednostavno nekakav nemir je u meni... A istovremeno i tuga. Tako mi treba netko da me zagrli, samo da osjetim nekoga blizu sebe, da me malo nasmije, da ubije ovu tišinu, a eto sada nema nikoga...Sama sam... I nadam se da će ovaj grozan osjećaj uskoro proći...

U zadnje vrijeme baš ostajem bez teksta... Pa jel sam stvarno toliki baksuz da ništa što planiram ne ispadne kako treba? To me tako izluđuje. Jedni kažu ne valja sve raditi u zadnji čas. Ajde, u to vjerujem, to u većini slučajeva i ne ispadne dobro. Drugi kažu ne valja planirati. I što onda treba? Najbolje nikad ništa ni ne raditi!
Ovaj put mi je dragi trebao doći... Već mjesecima čekam da ga vidim i taj sutrašnji dan sam tako jedva čekala da mi je srce htjelo iskočit. Ali kao da sam nekako i znala da će opet sve poći po zlu, kako to i inače bude kod mene... Očekivano, danas mi je javio da ne može doći. I jednostavno sam ostala bez teksta... Više stvarno nemam što reći, dogodile su se neke tako banalne stvari, ali opet dovoljne da nam pokvare planove...
Planiram već što ću obući na maturalnoj, ali 99% sam sigurna da će se na kraju i tu nešto dogoditi pa nećemo ni imati maturalnu...
Uf, kako me sve to ljuti....

Nakon što sam napisala onaj post, baš sam puno razmišljala. Što je sve za i što je sve protiv toga. Ali eto, nekako i protiv moje volje, nametnuli su se odgovori sami od sebe. Baš u trenucima mog razmišljanja počela je svirati pjesma koju mi je poslao moj dragi još na početku veze. Pjesma je od Whitney Houston - I have nothing, a jedan njezin dio ide ovako:

Dont make me close one more door
I dont wanna hurt anymore
Stay in my arms if you dare
Or must I imagine you there
Dont walk away from me...
I have nothing, nothing, nothing
If I dont have you, you, you, you.

Zanimljivo je to da je nisam čula jako dugo... I baš je sad morala početi svirati.
I još mi je frendica onako nešto tijekom razgovora rekla kako ćemo svi jednog dana otići, pitanje je samo prije ili poslije. I da vrijedi otići za svojom srećom, a vratit se uvijek možeš... A istina je to... Što mi sve znači ako nemam njega. Baš kao što i pjesma kaže. Joj kako ga volim! Mislim da je moja odluka sada definitivna i nadam se da će mi sve ostalo ići u prilog tako da mogu ostvariti sve to što planiram... Jest da će se i on morati malo promijeniti, ima da me prihvati takvu kakva jesam, ali to ću već nekako srediti. Sad samo znam da želim biti kraj njega.
I evo za kraj jedna naša slika, meni jako draga.

♥ 20:16 ♥ komentari (1) ♥ print ♥ Odgovor na naslov mog prošlog posta: štogod treba... ♥

četvrtak, 20.09.2007. ♥

♥ Što vrijedi riskirati zbog ljubavi?

nedjelja, 16.09.2007. ♥

♥ Volim ga jer...

ponedjeljak, 10.09.2007. ♥

♥ Običan dan...

subota, 08.09.2007. ♥

♥ Sve se vrti oko novca

utorak, 04.09.2007. ♥

♥ I što sad dalje?

♥ Povjerenje nije igračka, ali neki to nikada neće shvatiti...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.